Sve vrijeme uz nju su bili sin Uroš (9) i njeno petoro djece.
- Ne brini, majko, smiri se - ponavljao je Uroš, koji je milovao majku i držao je za ruku.
Stefanov otac Stevan, kao i šestoro braće i sestara sve vrijeme su plakali kada je sanduk dovezen u kuću.
- Nema više mog Stefana, mog sina - kukao je očajni otac.
- Bato naš, ne idi. Ne idi, bato - vikali su braća i sestre dok je sveštenik držao opelo.
Među 100 ljudi u tužnoj povorci bili su i Stefanovi školski drugovi. Kako su prilazili sanduku, tako se čuo jauk mališana
Snežana Jurišić, Stefanova učiteljica, bila je vidno potresena.
- Tri noći nisam spavala. Ovo mi je prva generacija đaka. Stefan je bio divno dijete, mnogo me je pogodila ova tragedija - rekla je učiteljica, koja je nosila suzu sa crvenim gerberima.
- Stefane, digni se, ne idi - jecala je dječakova majka dok se spuštao sanduk u raku, a jauci parali nebo.
Inače, mještani Banatske Subotice sakupljali su novac za sahranu.
- Kuma i još jedan dečko išli su od kuće do kuće. Dao je koliko je ko imao da Stefana ispratimo kako treba - rekla je za Kurir komšinica.
(Kurir)
