Prema njegovim riječima, na putu prema kazamatu, zatočenici u vagonima bez hrane i vode počeli su da padaju u krize zbog straha i neizvijesnosti.
U opštem haosu, jedan od njih, za koga se tvrdi da je bio član sarajevske ``Sloge``, u sopstvenom grču i nemoći, iz ponosa i prkosa, prvi put je zapjevao: ``Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni, svima osim meni -- Đurđevdan je!``.
(Kurir)
